Karolina: priče iz Italije

Nova priča Karoline Čojbašić, čiji blog išćekujem sa nestrpljenjem:

HASANAGINICA

-Hoćemo li je piti?

-Odavno nismo. Gde si išla?


-Draga ti, kod Mare u Como.  Nisi  upoznala  moju Mare. Ona ti je sa  Brača. Radila je tamo kao psiholog, a ovde se zaposlila u kooperativi koja plete korpe od pruća. Mare ti uči decu sa posebnim potrebama kako se pletu korpe .Znaš kakva je. Komad žene. Krupna, visoka, ima šaku k’o medjed. Taman da savija pruće. Nije  nešto lijepa , ima četrdeset godina i nije se udavala. Sama je došla u Italiju pre šest godina, a prošle godine je tek našla momka. Pravo se zaljubila. U Hasana iz Maroka. Eeej, nada se da će da je ženi! Ti si katolkinja Mare, kažem joj, a ko zna koliko žena i dece  on hrani u Maroku. Ljudi iz tih krajeva  dođu u Italiju uglavnom  sami. Nekoliko njih zajednički iznajmi stan, dele troškove a ostalo šalju kući, svojim porodicama. I to ti je to.

-Možda je Hasan stvarno voli?

-Draga ti, Hasan dođe kad je gladan. Jede, jebe i ide da radi. Nema ti on planova sa njom. Govorim joj, ali uzalud. Baš smo se posvađale. Kad sam pošla, pozdravim je: - Haj, zdravo Hasanaginice!

-Da li se naljutila?
-Jeste. Ali, odljutiće se sutra.
-Kako znaš?

-Pa nema ti ona ovde nikog osim mene, a Hasan-aga zna da ne dođe po nekoliko dana. Dok se ne poželi Marine pite.


Нема коментара

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.