Nova priča Karoline Čojbašić, čiji blog išćekujem sa nestrpljenjem:
-Pa
nema ti ona ovde nikog osim mene, a Hasan-aga zna da ne dođe po nekoliko dana.
Dok se ne poželi Marine pite.
HASANAGINICA
-Hoćemo li je piti?
-Odavno nismo. Gde si išla?
-Draga ti, kod Mare u Como. Nisi
upoznala moju Mare. Ona ti je
sa Brača. Radila je tamo kao psiholog, a
ovde se zaposlila u kooperativi koja plete korpe od pruća. Mare ti uči decu sa
posebnim potrebama kako se pletu korpe .Znaš kakva je. Komad žene. Krupna,
visoka, ima šaku k’o medjed. Taman da savija pruće. Nije nešto lijepa , ima četrdeset godina i nije se
udavala. Sama je došla u Italiju pre šest godina, a prošle godine je tek našla
momka. Pravo se zaljubila. U Hasana iz Maroka. Eeej, nada se da će da je ženi!
Ti si katolkinja Mare, kažem joj, a ko zna koliko žena i dece on hrani u Maroku. Ljudi iz tih krajeva dođu u Italiju uglavnom sami. Nekoliko njih zajednički iznajmi stan,
dele troškove a ostalo šalju kući, svojim porodicama. I to ti je to.
-Možda je Hasan stvarno voli?
-Draga ti, Hasan dođe kad je
gladan. Jede, jebe i ide da radi. Nema ti on planova sa njom. Govorim joj, ali
uzalud. Baš smo se posvađale. Kad sam pošla, pozdravim je: - Haj, zdravo
Hasanaginice!
-Da li se naljutila?
-Jeste. Ali, odljutiće se sutra.
-Kako znaš?
Нема коментара
Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.